Pandoro je nastao u davnim vremenima, kao proizvod drevne umjetnosti kruha, kao što mu i ime sugerira. Pan d’oro u prijevodu doslovno znači: “zlatni kruh”. Tijekom srednjeg vijeka bijeli su kruh konzumirali samo bogati ljudi, dok su si obični ljudi mogli priuštiti samo crni kruh i, često, čak niti to. Slatke su vrste kruha bile rezervirane za plemstvo. Kolači obogaćeni jajima, maslacem, šećerom ili medom služili su se u palačama i bili su poznati kao kraljevski kruh ili zlatni kruh.

Iako je u prošlosti bilo sličnih deserata, Pandoro datira iz 18. stoljeća i sigurno je da se pripremao u kuhinjama venecijanske aristokracije. Venecija je bila glavno tržište za začine već u 18. stoljeću, kao i za šećer koji je do tada zamijenio med u europskim kolačima i kruhovima od kvasca. U Veroni, na venecijanskom teritoriju, formula za izradu Pandora je razvijena i usavršena, a proces je potrajao cijelo stoljeće. Suvremena povijest ovog desertnog kruha započela je u Veroni 30. listopada 1894. kada je Domenico Melegatti dobio patent za industrijsku proizvodnju pandora. (Izvor Wikipedija)

Recept je objavljen i na Aleksandrinom blogu.