KUĆA SLAVNIH: ULTIMATIVNI FRANCUSKI DESERTI
Kad su bogovi i božice kolača i slastica pali na Zemlju smjestili su se u Francusku. Uz njihovu pomoć mještani su učili kako napraviti sofisticirane meringe i mousseve, ukusne kolače i božanske zapaljene kreme. Rezultat svega je francusko slastičarstvo kakvo danas poznajemo.
Kraj.
Ovo je bila najkraća verzija povijesti kulture francuskog slastičarstva. Francuska je u cijelom svijetu poznata po svojim dekadentnim i divnim slasticama, a i sam naziv desert potječe od francuske riječi “desservir” što znači “počistiti stol”. Sve je počelo s rutinom posluživanja voća i sira nakon obroka, a s vremenom je preraslo u pravi oblik umjetnosti. Brojni francuski deserti osvojili su svijet, slave se stoljećima, a i jedno je sigurno, slavit će se i dalje. Ovaj put sam vam odlučila predstaviti svojih pet favorita, nadam se da ćete uživati.
TARTE TATIN
Tarte Tatin je istovremeno jedan od najjednostavnijih i najzahtjevnijih kolača koje sam probala napraviti. Desert je to koji me uvijek uspije oduševiti svojim izgledom i ne zahtijeva dodatna cifranja. Nevjerojatna stvar je kako se karamelizirane jabuke pretvaraju u nešto posve novo, a ipak zadržavaju specifičan okus jabuka.
Priča o famoznom tartu veže se uz sestre Stephanie i Caroline Tatin koje su bile vlasnice hotela Tatin u Lamotte-Beuvronu, oko 100 km zapadno od Pariza, na prijelazu u 20. stoljeće. Priča kaže da je Stephanie jednog dana napravila kolač od jabuka, ali je zaboravila dodati tijesto. Kako nije htjela da pripremljene jabuke propadnu, dodala je tijesto na vrh kolača, a kada ga je izvadila iz pećnice, samo ga je preokrenula-i tako se rodio Tatin. Kao i kod većine legendi, postoji sugestija da je stvarna priča možda bila prilično složenija. Postoje knjige i web stranice posvećene toj temi koje jasno ističu da je područje oko hotela sestara već otprije bilo poznato po „preokrenutom“ voćnom kolaču.
Ne postoji jedan autentičan, savršen tarte Tatin, kao što neki ljudi vole tvrditi.
U konačnici nema autentičnog, savršenog Tatina, kao što neki ljudi vole tvrditi. Trebate li ga napraviti s prhkim tijestom ili lisnatim? Treba li koristiti samo određenu vrstu jabuke uzgojenu u određenoj regiji Francuske? Ljudi će uvijek htjeti nametnuti pravila o receptima, ali istina je ta da je tarte Tatin jedno od najvećih jela u povijesti hrane i da iza svega krije jedna jako zanimljiva priča.
CREME BRULEE
Creme brulee u prijevodu znači zapaljena krema i vjerujem da je jedan od najboljih dokaza da se savršenstvo i elegancija kriju u jednostavnosti. Iako na prvi pogled ne ostavlja bez daha, od samog trenutka kad žlicom razbijemo pomalo arogantnu koricu od karameliziranog šećera, kako bi došli do nježne kreme, shvaćamo da je riječ o desertu koji ne očarava samo okusom.
Sastavljen od svega nekoliko lako dostupnih sastojaka- jaja, vrhnja, mlijeka, vanilije, šećera i soli, creme brulee savršen je kraj za mnoge obroke, a zahvaljujući neodoljivoj kombinaciji okusa i tekstura, kao i onom Proustovskom momentu lomljena spaljenog šećera, uvijek iznova pruža nezaboravno iskustvo objedovanja.
Ovu poslasticu možemo aromatizirati čajem, kavom, lavandom i velikim brojem drugih začina, no danas vam donosim recept za klasični creme brulee. Iako sam sklona eksperimentiranju, tradicionalna izvedba ovog recepta uvijek me uspije vratiti na Montmartre u Cafe des Deux Moulins gdje sam se prvi puta i susrela s ovom slasticom. Link na recept.
PITA OD LIMUNA, LEMON TART ILI TARTE AU CITRON
Riječ je o još jednom klasiku francuske kuhinje, a najpoznatija verzija ove poslastice dolazi iz Mentona, malog sela na francusko-talijanskoj granici. Karakterizira ga savršeni balans kiselkastog nadjeva od limuna i slatkog prhkog tijesta i to da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Možete ga poslužiti toplog ili hladnog i neka vaši okusni pupoljci diktiraju kiselost ove slastice. Link na recept.
MADELEINE: ČAROBNI KOLAČIĆ KOJI OŽIVLJAVA NAJLJEPŠA SJEĆANJA
Jedan je čovjek opisom okusa koji se stvara uranjanjem madeleine kolačića u čaj nepovratno promijenio svijet. Taj okus bi ga svaki put vratio u djetinjstvo. Riječ je naravno o Marcelu Proustu i njegovom romanu “U potrazi za izgubljenim vremenom”.
Nevjerojatno je kako mali kolač može pobuditi tako živopisne uspomene iz djetinjstva.
Iako zvuči vrlo graciozno, spravljanje ovog kolačića, kao i njegovo podrijetlo, vrlo je jednostavno. Radi se o mješavini brašna, šećera, jaja i maslaca uz dodatak limunove korice. Smjesa se peče u posebnim kalupima, a rezultat je spužvasti kolačić školjkastog oblika i zlaćane boje. Nastao je u 18. stoljeću u regiji Lorraine, ali je svjetsku slavu stekao nakon Proustovog djela. Prije nego što ga je Proust popularizirao na globalnoj razini, kolačić je bio dobro poznat među francuskim ljubiteljima čaja i čajanki. Vjeruje se da ga je osmislila sluškinja vojvode Stanislasa Leczinskog istog imena, još u 18. stoljeću. Ona je navodno morala zamijeniti vojvodinog kuhara i pripremiti slastice za kraljevski prijem. Budući da su mekani školjkasti kolačići bili jedino što je znala raditi, ispekla je ogromne količine istih. Gosti su bili oduševljeni slasticom, kao i sam vojvoda koji je predložio da se kolačići nazovu po njegovoj odanoj služavci – Madeleine. Link na recept.
CREPES SUZETTE
Na sjeverozapadu Francuske prostire se pokrajina Bretanja, poznata po St Jacques školjkama, jastozima, rakovima, školjkama, slasticama bogatim maslacem i tradicionalnim palačinkarnicama. Kada je u 12. stoljeću heljda pristigla u Bretanju, povijest slastica nepovratno se promijenila. Bretonci su iskoristili ovo bogato zrno tako da su ga mljeli, pomiješali s vodom i soli. Dobiveno tijesto pekli su na vrućoj podlozi premazanom maslacem, a tijesto su širili drvenom strugalicom u tanku i okruglu formu. Pečeno tijesto su napunili lokalnim i svježim namirnicama i presavinuli. Tako se rodila palačinka, diljem svijeta poznata po svom francuskom nazivu crêpe. Danas je gotovo nemoguće pronaći grad u Francuskoj koji na svakom uglu ne nudi super tanke palačinke. Vjerojatno najpoznatije palačinke nose naziv Crepes Suzette, a svojim okusom i mirisom trajni su podsjetnik na francusku tradiciju i neka davno izgubljena vremena. Na prijelazu s 19. na 20. stoljeće ove palačinke posluživale su se u svakom vrhunskom pariškom restoranu, a sada ih možete pripremiti u svojim domovima. Link na recept.
Izvor: blog Mali Chef
