“Brat” od mrkve

Ono što će vam pomoći da preživite u Afganistanu, kao u ostalom i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, je hrana. A hrane je u Afganistanu malo. Postojeća je hrana ili potpuno drugačijeg ukusa ili neprepoznatljiva.

Nakon što promotrite barake sklepane od kartona, najlona i dvije daske, a koje u našem susjedstvu zovu mesnica, voćarna i pekarnica, odlučite se hraniti isključivo konzerviranom hranom i instantnim juhama. Konzerve i juhe nisu zadovoljile naše potrebe te smo nakon mjesec dana odlučili napraviti salatu. “Trebaju mi mrkva, rajčica, mladi luk i peršin”, rekla sam Ehsanu koji me je zbunjeno gledao. Amin je stajao u blizini također pokušavajući odgonetnuti moj tajanstveni spisak.

“Što je peršin?”, pitali su zbunjeno. Uzela sam list papira i pokušala nacrtati listić peršina. Nisu shvatili. Nije ni čudo. Nacrtani listić ličio je više na ginko. Nikada nisam znala crtati. Pokušala sam im opisati tu čudnovatu biljku: “Ima korijen kao zardak (mrkva), ali je bijel, a gornji su listići malo drugačiji. Ovakvi.” Tu sam rukama napravila neki čudnovati pokret koji bi trebao označavati bujnost i rastresitost. Nisu shvatili.

Tada je moj suprug, s nešto više talenta za crtanje, pokušao nacrtati peršin. Amin je shvatio: “Mrkvin brat, gashnish!“, pobjedonosno je uzviknuo. Uskoro se vratio iz dućana noseći pored peršina i brdo svježe metvice. “Zaboravila si napisati metvica (menta, nana). Salata se ne može praviti bez metvice.”

Nisam znala što učiniti sa svežnjem od dva kilograma metvice. Jedno je bilo sigurno. Nisam je namjeravala upotrijebiti u salati. Uzela sam peršin i počela ga sitno sjeckati. Neobičan se miris raširio kuhinjom. “Čudnog li peršina”, mislila sam dok sam ga u obilnim količinama ubacivala u svoju divnu salatu. Obroke uvijek “tempiramo” prema pekari kako bismo jeli vruć kruh. Naan, afganistanski kruh koji podsjeća na pizza tijesto osuši se već nakon jednog sata i tada postaje u potpunosti neupotrebljiv. Ni ptice ga neće.

Kada je došao naan, svečano sam iznijela salatu na stol. Prvu salatu u mjesec dana. Zamišljala sam sočni okus rajčice s prodornim ukusom luka i onim finim okusom peršina koji svakom jelu daje određenu punoću. Zagrabila sam što sam više mogla i punu žlicu gurnula u usta. Moji su se snovi su se raspršili. “Što je ovo?”, uzrujano sam povikala jedva pokušavajući suzbiti gađenje. S jezika sam skidala ono što sam smatrala peršinom. Salata je bila grozna.

I kupovina mesa bila je poseban napor. Mesnica je ustvari daščara ispred koje vise dvije raskomadane “lešine” pune muha i osa. Ispod njih je otvorena kanalizacija u kojoj osim životinjske krvi ima i nekog zelenog mulja i raznih otpadaka. Ukoliko je vrijeme vrlo vruće, na mesu se napravi mala zaštitna skrama te je dobro od mesara zahtijevati da istu otkloni. Ubrzo sam prestala biti gadljiva te mi ni kanalizacija ni skrama ni muhe nisu smetale. Ono što me i dandanas buni je “anatomija krave” s koje je prava sreća izabrati pravi komad mesa.

Nakon nekog vremena, naučili smo što treba kupovati, a priviknuli smo se i na nove okuse: rižu s grožđicama i mrkvom ili šafranom i brusnicama, palačinke s prosom i mango na roštilju. Probali smo čak i inđeru, čudnovato tijesto s umakom od zebre koje nam je servirao prijatelj Etiopljanin. Sve mu je originalne sastojke poslala žena od kuće.

Za razliku od nas, Afganistanci se na našu domaću hranu nikada nisu naviknuli. Naučeni na rižu uz povremeni dodatak mesne ili povrtne kurme vrlo su teško probavljali moje uspjele i neuspjele kulinarske eskperimente. Nedavno sam obojici izazvala želučane tegobe salatom od graha i bijelog luka. Dok su se nemoćni oporavljali od tog groznog jela, zamolili su me za malo Coca-Cole. “Ona liječi sve želučane tegobe”, objasnili su mi. Pokušala sam ih nagovoriti da popiju malo čaja od metvice. Objasnila sam im da se kod nas taj čaj koristi u slučaju želučanih tegoba. Nevoljko su pristali. Zadovoljno sam im donijela čaj. Tu ne mogu pogriješiti. Gledala sam ih kako oprezno uzimaju gutljaj vruće tekućine, očekujući njihovo oduševljenje i djelovanjem i okusom. Opet sam pogriješila. I Amin i Ehsan tvrde kako je čaj od metvice nešto “najogavnije što su ikada probali”.

S obzirom da naan nije zadovoljio naše apetite, odlučila sam se na novi eksperiment: domaći kruh. Neuspjele eksperimente sam potajno bacala u smeće. Poneki eksperiment smo se odlučili i pojesti, ali odustali smo kada smo na zagorenoj kori kruha slomili dva noža. Već sam odlučila dići ruke od svega, kada mi je kruh napokon uspio. Ponosno sam odnijela komad kruha Aminu i Ehsanu na degustaciju. Mojoj sreći nije bilo kraja: napokon im se nešto svidjelo!

 


Vaše ime (obavezno)

Vaš email (obavezno)

Predmet

Spam zaštita

ID slike

Vaša poruka

[wpgdprc "Upotrebom ovog kontakt obrasca prihvaćate pohranu i rukovanje Vašim podacima na ovoj web stranici."]


Podijelite i na drugim društvenim mrežama:
author
Od Ivana Stipic Lah
Najnoviji članci
Marketing
Kategorije
Oglasi
Booking.com
Booking.com
Newsletter

Facebook
Putoholičari
Copyright © 2015 Okusi.eu | Web design & Development by: Endem
Okusi.eu izbornik