Vinska priča Prometeja s otoka Hvara

Prije 50 godina Zlatan Plenković je bio tek siromah koji si nije mogao priuštiti napuštanje Svete Nedjelje radi višegodišnjeg studiranja. Danas, Zlatan Plenković je najmoćniji, ako ne i najluđi, ali zasigurno najtrofejniji hrvatski vinar.

ID 119 vinar plenkovic Garmaz

 

Negdje između smjestio se turizam iz kojeg se izrodila fascinantna vinska priča Prometeja s otoka Hvara. Zbog koje su ga mnogi bili spremni smjesta proglasiti najvećim vinskim luđakom!

“I ja bih sebe mogao proglasiti ludim! Jer, sve što sam radio, od djetinjstva, radio sam drukčije od drugih. Takva mi je bila sudbina. Nakon što sam završio osnovnu školu, brat je već bio na studiju, sestra je bila mala, otac je bio bolestan i morao sam ostati. Probao sam kasnije studirati, ali nitko to nije mogao financirati. Probao sam otići i u Njemačku, ali i od tamo sam se vratio doma pomoći materi da se barem sestre školuju i da ostanemo nekako svi na okupu,” priča Zlatan Plenković.

 

Za svoga oca Zlatan govori da je bio prvi čovjek “koji je počeo raditi turizam na južnoj strani otoka Hvara, i to još 1953. godine”.

Tada je u Svetu Nedjelju stigla jedna Belgijka koja se bila zainteresirala za freske u lokalnoj crkvi, a već sljedeće godine i cijelu obitelj je bila dovela sa sobom ponovo na isto mjesto. Tada u Svetoj Nedjelji nije bilo ni struje ni vode, a ni cesta do mjesta još nije bila probijena. Prva civilizacijska tekovina koja je došla u to mjesto na južnim padinama Hvara bio je telefon, i to 1958. godine, struja i voda su došli 1963. i 1964. godine, a cesta je prošla kroz onaj klaustrofobični tunel u Zavali tek 1969. godine.

 

“Selo je propadalo, tko je mogao odlazio je, premda ih dosta i nije otišlo iz istoga razloga kao i ja – u to doba se nije bilo lako školovati. Kad sam u Njemačkoj vidio kako tamo rade moji prijatelji, pomislio sam da ako tako budem radio doma možda ću i preživjeti. A i bit ću doma! I tako sam odlučio vratiti se i ostati doma, počeo sam nešto raditi, vezao se za to što radim i više se od toga nisam mogao odvojiti! Vidio sam kako je svojedobno otac započinjao turizam, vidio sam u tome perspektivu i okrenuo sam se u tom smjeru,” priča Zlatan Plenković.

 

Turizam mu je išao dobro, a mali vinograd, koji je dobio u nasljedstvo, služio mu je za proizvodnju vina koje je darivao gostima koji bi kod njega odsjeli. Godile su mu pohvale za vino te je Zlatan želio još jednu stepenicu više podići razinu proizvodnje. Bila je 1972. godina i otišao je u Trst prijateljima koji su ga darovali čepilicom za buteljiranje i mješinom za filtriranje vina.

 

“Kad sam tamo vidio njihove litrenke i plutene čepove, zahvatila me euforija. Da se razumijemo, ja tada nisam imao puno vina, proizvodio sam toliko da sam prodavajući Vinoproduktu, odnosno Dalmacijavinu imao taman toliko da pokrijem troškove vinograda. No, radio sam dobar turizam pa sam htio napuniti svoju bocu za svoje goste! Odmah po povratku iz Trsta na otok Hvar otišao sam u mjesto Hvar kod referenta kojeg sam inače od ranije poznavao. Ma, znao sam ja već tada sve na otoku, jer sam vozio prugu za Hvar i održavao brodsku liniju s malenom drvenom brodicom i odrađivao za čitavo selo sve što je trebalo da oni ne idu gubiti vrijeme – tada se nije putovalo kao što se danas putuje. Kad je referent čuo za moju želju da počnem proizvoditi svoje vino u svojim bocama, skoro me zatvorio! Bilo je to odmah poslije Hrvatskog proljeća, rekao mi je da ako još jednom spomenem ideju punjenja vina u svoje boce da će zvati miliciju,” priča Zlatan Plenković.

 

Kad se danas toga sjeti, Zlatan skrušeno priznaje da se bio jako preplašio. Kaže, bilo je vrlo lako završiti na Golom otoku bez ikakva razloga.

“Brzo sam se bio ohladio od te ideje i izgradio sam pansion koji je u kolovozu počeo raditi u novoj kući. Za razliku od stare kuće u kojoj smo mogli primiti 10-15 ljudi, u novom pansionu smo dnevno imali i do 60 gostiju. I tako je, zahvaljujući strahu, ali i dobrom turizmu, moja vinska priča bila potpuno potisnuta u drugi plan,” priča Zlatan Plenković.

 

Kad se danas zbroji njegova tadašnja turistička zarada, rezultati koje je postizao bili su impresivni. Potpuno logično pitanje je glasilo: Što mu je trebalo tako lukrativan i lagodan posao iznajmljivanja apartmana zamijeniti teškim i neizvjesnim poslom vinara, i to u predvečerje rata?!

“Lako je biti pametan poslije bitke! Na ideju o proizvodnji vlastitog vina ponovo sam se vratio 1985. godine. Bio sam u nekoj turističkoj komisiji za otok Hvar te sam u Zagrebu u Intercontinentalu morao sudjelovati na nekom sastanku predstavnika svih dalmatinskih općina. Dođem tamo, a domaćini nas ponude nekom litrenom bocom zatvorenom pivskim čepom, i kažu: ‘Ovo je od Enjingija, prvo hrvatsko privatno vino napunjeno u boce!’ Tada sam rekao – kad može on, mogu i ja. Došao sam doma i iste godine u rujnu kupio od nekog Srbina šest drvenih bačvica. I tako je krenulo. Pošto ja nisam trebao živjeti od tih nekoliko tisuća boca, sve sam prijavio Institutu za jadranske kulture u Splitu, ali mi nisu dopustili da sve punim kao vrhunsko vino, premda mi je položaj bio već vrhunski. Trebao sam imati praćenje pet godina, odnosno pet različitih berbi. U isto vrijeme je s istim poslom krenuo i Plančić, predložio sam mu da se fuzioniramo, međutim nismo našli zajednički jezik. Onda sam odlučio otići sam u Mursku Sobotu, kupio sam sve što mi je trebalo i 1989. godine dobio dozvolu za vrhunsko vino Zlatan Plavac. To je bilo prvo hrvatsko vrhunsko vino! Te godine sam napunio prve boce, ali ih nisam prijavio, jer se tada trebalo platiti 1.800 maraka kotizacije za godišnje punjenje,” prisjeća se Zlatan Plenković početaka svoje vinske priče.

 

Prema vlastitom kazivanju, tada su u Hrvatskoj samo šestorica privatnika punili boce svojim vinom – Enjingi i Zdjelarević u Slavoniji, Lebar u Međimurju, Tomac na Plešivici te Plančić i Plenković u Dalmaciji.

 

“Možda je i bilo nekih manjih, ali nas šestorica smo 1990. godine jedini svoje boce imali na tržištu. Tada još nisam htio stvarati vinariju, želio sam samo proizvoditi nešto vina za svoje goste. Prvo sam 1989. godine napunio 9.100 boca, 1990. godine 28.000 boca, a 1991. godine, nakon što je Dalmacijavino ljudima uzela grožđe i rekla im da će im platiti kad sve prodaju, otkupio sam čitav urod na južnoj strani Hvara i odmah otišao na 180.000 boca! Najviše sam proizveo 2011. godine, a to je bilo 97 vagona grožđa, što otkupljenog, a što svojeg,” priča Zlatan Plenković.

 

Od početne želje da zadovolji svoje i potrebe gostiju pansiona te eventualni višak proda nekim restoranima, Zlatan si je stvorio veliki problem. Jer, potražnja za vinima je višestruko premašivala njegovih 9.100 proizvedenih boca vina. Zanimanje za Zlatan Plavac, pak, nije bilo ni blizu zanimanju za Zlatan Otok! Mesijanski otkupljući, ali i plaćajući, sav urod od svojih sumještana, Zlatan Plenković je i doslovno ušao u posao koji je samo rastao.

 

“Kako su vinogradi u velikoj mjeri bili zapušteni, kupio sam bager, kompresor, zaposlio dvoje, troje ljudi i napravio 24 kilometra ceste po ovim brdima. I sada svaki vinograd na području Svete Nedjelje od Ivan Dolca do Hvara ima pristupnu cestu i nijedan vinograd nije 100 metara dalje od najbliže ceste! I to je vratilo ljude,” priča Zlatan Plenković.

 

Vraćajući film unatrag, Zlatan tvrdi da je najviše naučio od svojih kolega vinara! Za sebe i Vladu Krauthakera tvrdi da su možda najviše u Hrvatskoj učinili u eksperimentiranju s različitim sortama. Premda je sada odlučan glavninu proizvodnje, čak 95 posto, zasnivati na plavcu malom, crljenku, babiću i pošipu, ne želi prestati igrati se sa 30 različitih sorata posađenih u svojem pokusnom vinogradu. A u malom vinogradu u Zavali, kojeg je kupio 1995. godine, posadio je sve autohtone hvarske sorte do kojih je mogao doći, ali i graševinu, chardonnay… Na sjevernoj strani otoka nastavio se igrati sa chardonnayom, sauvignonom, rajsnkim rizlingom, graševinom, zanimajući se što te sorte mogu dati u hvarskim uvjetima. U suradnji s Institutom za jadranske kulture i Agronomskim fakultetom, na površini od 3.000 kvadratnih metara posadio je sve sorte srodne s plavcem malim – tribidrag, dobričić, plavac veliki, plavinu, zinfandel, primitivo, crljenak…

 

“Taj vinograd je sad star nekih 10 godina, Institut je sve do prošle godine uzimao i analizirao grožđe i sad su prestali, jer imaju rezultate.

 

Sažetak cijelog eksperimenta je da je plavac mali bogom dan za ovo podneblje i ne treba izmišljati toplu vodu. Sve smo vidjeli, sve smo probali, ali plavac mali na Richteru 110 je dokazano najbolja sorta, ali isključivo za padine hvarskih, peljeških, bračkih plaža, gdje su nagibi od 30 do 60 posto, gdje su mali prinosi i gdje sunce peče od jutra do sutra. Već na drugoj strani, gdje su bogate zemlje, plavac mali ne bih preporučio, ali i on može biti ugodno vino ako ga se dobro napravi,” priča Zlatan Plenković.

 

Neskromno, ali s puno ponosa, za sebe će reći da je “prvi u Hrvatskoj, dok još nitko nije ni znao što je to crljenak, posadio 10 hektara te sorte” u Makarskoj. Našao je tri stare loze, napravio plemke i riskirao. Znao je na temelju vlastitog iskustva da crljenak “nije za južne padine Hvara, jer prerano rodi i pregori, ali iznad Makarske, pod brdom, malo je drukčija klima i daje odlične rezultate. I dolazi mjesec dana ranije od plavca malog.”

 

Izgradnja marine je posebna priča…

“Razlika između mene i drugih je što sam ja po prirodi spreman riskirati! Ovu marinu u Svetoj Nedjelji jedan posto ljudi, taman i da imaju novac, ne bi se usudio raditi. Jer, ona je na otvorenom moru gdje su valovi i po 6-7 metara visoki i koji su, dok nisam izgradio pristanište, prelazili preko čitave zgrade. Druga stvar, nisam radio marinu da bih na njoj zaradio nego nešto trajno što će ostati u mjestu i pomoći ljudima. Marinom smo produžili turističku sezonu ovdje najmanje mjesec dana, ne usudim se reći i dva mjeseca. Na račun ove marine sada imamo kvalitetne goste, koji imaju skupe jahte, brodove, uzimaju pansione i odavde kreću u obilazak obližnjih otoka. Ova marina je rađena van svih kriterija po kojima se grade marine! A marine se grade u zaštićenom području s malom investicijom i velikim mogućnostima zarade. Ja sam radio obrnuto – puno sam uložio i riskirao da ništa ne zaradim, ali nije me ni briga,” priča Zlatan Plenković.

 

Čak 12 godina je čekao građevinsku dozvolu za izgradnju restorana Bilo Idro u toj istoj marini, a vrhuncem apsurda smatra obvezu pribavljanja studije utjecaja na okoliš – “kao da je okružen tvornicama”. Na kraju je i to nabavio, platio nevjerojatnih pola milijuna kuna, ali – ni marina ni restoran još nemaju sve potrebne dozvole za rad!!! Stoga ne čudi kad Zlatan kaže da će u konkurenciji “najvećih ludosti” koje je radio za radnoga vijeka uvjerljivo najveća biti – odlazak u mirovinu.

 

“Bez papira sve će izgledati kao da nisam ni postojao posljednjih 25 godina! No, sada barem znam da mještani Svete Nedjelje ne moraju, kao što sam ja radio dok sam bio mlađi, spavati poluotvorenih očiju i strepiti od svake promjene vremena. Ne znam ni broja koliko sam puta kao vlasnik barke noću morao ustajati iz kreveta i trčati izvući barku na obalu od olujnog mora,” priča Zlatan Plenković.

 

Mnogi su dugo bili spremni tvrditi da je Zlatan najveću ludost napravio sadnjom velikog vinograda na obroncima Biokova gdje je prvi u Hrvatskoj pokrenuo pilot program uzimanja u služnost neobrađenih površina Hrvatskih šuma.

“Ja sam bio prvi, još prije devet godina, Badel je s Korlatom bio drugi u melioraciji krškog tla. Kasnije je na temelju naših iskustava posađeno nekoliko tisuća hektara vinograda u Dalmaciji koji će Hrvatskoj vratiti dostojanstvo crnih vina! A priča je počela iz obične znatiželje. Prolazio sam Makarskom rivijerom i vidio neki položaj kojeg sam odmah počeo fantazirati kao idealan za vinograd. No, nigdje u blizini, sve do Piska, Marušića i Mimica nije bilo nikakvog vinograda. Otkrio sam da je u dva kilometra udaljenom Bastu ipak bio neki vinograd i to mi je bilo dovoljan signal da bi sve moglo uspjeti. Počeo sam raditi, a ovi stručnjaci iz Dalmacijavina su uzeli uzorke zemlje, napravili analizu i zaključili da je tamo nemoguće uspjeti, jer nema dovoljno hrane u zemlji, a i bura će sve odnijeti!Mogu vam reći da prvu štetu koju sam imao u tom vinogradu u Makarskoj, nakon osam godina, nije načinila bura nego – snijeg!!! Na Uskrs je na Biokovu pao snijeg, a ujutro je bila zapuhala bura i nosila snijeg i lijepila ga na mladice. Za inat svima koji nisu bili vjerovali u taj projekt prvo vino koje sam napravio od grožđa iz tih vinograda nazvao sam – Ostatak bure, priča Zlatan Plenković.

 


Vaše ime (obavezno)

Vaš email (obavezno)

Predmet

Spam zaštita

ID slike

Vaša poruka

[wpgdprc "Upotrebom ovog kontakt obrasca prihvaćate pohranu i rukovanje Vašim podacima na ovoj web stranici."]


Podijelite i na drugim društvenim mrežama:
author
Od Željko Garmaz
Najnoviji članci
Marketing
Kategorije
Oglasi
Booking.com
Booking.com
Newsletter

Facebook
Putoholičari
Copyright © 2015 Okusi.eu | Web design & Development by: Endem
Okusi.eu izbornik