Nakon Tanzanije i Kenije, do afričkog vina došao sam i u Ugandi. I opet oko Ekvatora. I opet na iznimnoj nadmorskoj visini – oko 1.900 metara, na brdima oko Mbarare, jednog od najvećih gradova vjerojatno najljepše afričke države. Međutim, ugandska vinska priča je posebnija od vinskih priča svojih susjeda, jer – Altar Wine (misno vino) iz Mbarare rade časne sestre, a organizaciju njihove vinske obuke osobno je organizirao ugandski predsjednik Yoweri Museveni.

“Istina je! Da nije bilo predsjednika Musevenija, vjerojatno se mi nikada ne bi počele baviti proizvodnjom vina,” ispričala mi je Mary Elizabeth,časna sestra iz reda Klarisa, koje u Mbarari u samostanu u Nyamitangi djeluju od 1972. godine.
Tada su, naime, u taj dio Ugande pristigli francuski misionari te sa sobom donijeli i kulturu uzgoja grožđa koje je do danas, primjerice, oko Mbarare posadilo više od 800 lokalnih farmera. Uvjeti su bili idealni, jer im je “zemlja vječnog proljeća”, kako neki nazivaju Ugandu, omogućavala dvije godišnje berbe. No, grožđe se nije uzgajalo za proizvodnju vina.

Ključnu ulogu odigrao je ugandski predsjednik, veliki prijatelj samostana u Nyamitangi. Museveni nikad nije zaobišao časne sestre Klarise prilikom svojih posjeta tom dijelu Ugande. Tako je bilo i 2005. godine. Znao je za njihove neprekidne pokušaje da od grožđa iz dvorišta samostana, koje su posadili francuski fratri, nešto pokušaju napraviti. No, to nikada nije sličilo na ništa. Dao im je nemoralnu ponudu!
“Ponudio nam je da će osobno financirati obuku naših sestara bilo gdje u svijetu,” priča Mary Elizabeth.

Po predsjednikovom povratku u Kampalu, časne su se “bacile na posao” i počele slati pisma na adrese vinara u svim dijelovima svijeta. Njihovom pozivu odazvala se samo južnoafrička vinarija Weltevrede iz Bonnievalea. Odgovor vinara Philipa Jonkera je bio vrlo kratak i nedvosmislen: “Dobrodošli u našu vinariju! Ako riješite problem prelaska tolikog puta od Mbarare do Weltevredea, ja ću vas naučiti praviti vino”. Nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju 2006. godine, čuvar golemog imanja na kojem se nalazi vinarija nazvao je Philipa Jonkera i rekao mu: “Upravo su pristigle časne sestre iz Ugande!”

Ponašale su se kao najmarljivije učenice, a zbog svojih vjerskih obveza ranojutarnjih misa, koje su održavale uz pjesmu, domaćini su ih vrlo brzo prozvali “pjevajućim časnima”! Domaća tajna zadaća bila im je proizvodnja shiraza od izborne berbe i to kao posebno vino koje je Philip Jonker htio posvetiti svom ocu Lourensu za njegov 70. rođendan. Kad sučasne sestre Klarise došle za tri godine, na svečano otvaranje boca shiraza, Lourens je bio zaprepašten. Gotovo plačnim glasom je ustvrdio da nikada u životu nije pio bolje vino. A tog shiraza časne su napunile u samo sedam jereboama (boca od tri litre) i 277 magnuma (boca od 1,5 litara).

S druge strane, osim dolaska na slavlje u vinariju u južnoafričkoj pokrajini Western Cape, časne su se htjele posavjetovati sa svojim učiteljom i za prva punjenja svojih vina. Nakon završene obuke u Weltevredeu, Philip Jonker im je darivao za ponijeti 100 sadnica crvenog muškata i 400 loznih cijepova shiraza.

“Neki misle da sam onim pozivom da mi dođu u stvari samo ih htio odgurnuti od sebe na lijep način. Ali, ljudi ne znaju da moja supruga Lindelize i ja volimo istraživati. Volimo priče. I volimo rušiti barijere, kako one geografske, tako i one u našim glavama,” ispričale su mi časne sestre reakciju njihovog učitelja Philipa Jonkera po njihovom dolasku u Južnu Afriku.
Po njihovim riječima, za vinara iz Južne Afrike i njegovu suprugu, dolazakčasnih sestara iz ruralnog dijela Ugande u Južnu Afriku predstavljao ječistu pustolovinu. Stoga ne čudi što nakon obuke časnih sestara nisu prestali pratiti njihovu vinsku priču. Muškat koji su poslali da se posadi vrlo brzo je “umro”, a shiraz je, pak, prekrasno vegetirao.
Kontakt elektronskom poštom bio je svakodnevan, jer – napraviti slatko misno vino, što je časnim sestrama bio cilj, u uvjetima visokih temperatura i velike vlage, nije bila jednostavna zadaća. U dosta slučajeva trebalo je improvizirati neko rješenje. Drukčijom rezidbom, primjerice, 2010. godine su riješile problem izostanka grozdova berbu ranije.

Philip Junker se toliko zainteresirao za cijelu priču sa slatkim misnim vinom iz Ugande da je za nastavak cijelog projekta ponudio prodati sve preostale butelje Lourens Jonker shiraza iz 2006. godine, u čijoj proizvodnji su sudjelovale časne sestre tijekom svoje obuke, te sav novac darivati za njihovu vinsku priču. Boca magnuma je koštala oko 500 kuna i sve su vrlo brzo rasprodane!

“Njegovom odnosu prema nama ponajviše je kumovalo upravo naše prvo vino koje smo mu 2009. godine donijeli na uvid u Južnu Afriku. Bio je zaprepašten što smo, praktički, prvim pokušajem uspjele napraviti ono što smo htjele. I danas u ustima osjetim sladore iz te berbe, nisam zaboravila okus sušenih šljiva. Kad su Philip Junker i supruga dvije godine kasnije posjetili nas u našem samostanu u Nyamitangi, mogli smo obostrano ustvrditi da će ova zajednička vinska priča dugo potrajati,” prisjećaju sečasne sestre svojeg prvijenca.

Tako sada ponosno mogu ustvrditi da uz svoj sir, čaj, kruh i mnoštvo drugih namirnica imaju i – vlastito vino. S etiketom koja im omogućuje prodaju diljem Ugande.