Suprug i ja nikako se nismo mogli u Afganistanu naviknuti na nedostatak kave. Afganistan je naime, zemlja čaja. Preciznije, zemlja crnog i zelenog čaja. Ove dvije vrste čaja konzumiraju se kontinuirano cijeli dan. Na buhariju (peći na drva) ili na plinskom kuhalu, neprestano se nalazi čajnik s vrućom vodom. Ako čaja slučajno nestane, odmah se može napraviti novi.

Na ulicama se nalaze i priručne chai khane, ili po naški, kuće čaja. Ove kuće čaja se sastoje od spremnika za vodu ispod kojeg se naloži vatra, jednog jeftinog ćilima prostrtog na neku ruševinu i desetak čajnika. Tu za 10 afgana (afganistanska moneta, 10 afgana je 0,7 kn) možete popiti čaj po želji: zeleni ili crni. Uz čaj će vam za doručak servirati i komad afganistanskog kruha naana. Čaj i komad kruha uobičajen je doručak za većinu Afganistanaca, a za mnoge predstavlja i jedini obrok tog dana.

Čaj se pije, otprilike, svaki sat, a pauze između dva čaja mogu biti i kraće ako vam dođu gosti. Čaj se pije prije obroka i poslije obroka, prije spavanja, i čim se probudite. Čaj se pije i onda kada želite zavarati glad.

Zeleni čaj najčešće piju žene, djeca i bolesni. On je lagan i, kažu, blagotvoran za sve tegobe, od želučanih do menstrualnih. Crni čaj uglavnom piju muškarci. Rijetko će koja žena posegnuti za tim tamnim i jakim pićem. Obje se vrste čaja piju i bez mlijeka i bez šećera. Afganistanski je čaj vrlo blag, bio crni ili zeleni: jednu žličicu čaja zaliju s pola litre prokuhale vode, a zatim pričekaju desetak minuta dok se voda jednolično ne oboji.

Voćne čajeve Afganistanci smatraju odvratnim, a za kamilicu nisu nikada ni čuli. Metvicu (mentu, nanu) prosječan Afganistanac konzumira u ogromnim količinama, ali ne u formi čaja, nego u formi salate.

Osim zelenog i crnog čaja, te naravno vode, na ulicama većine afganistanskih gradova možete kupiti i ledene gazirane napitke koje prodaju djeca u kantama punim leda. Svoje male pokretne trgovinice nose ili na ramenima ili ih vuku na improviziranim kolicima. Oni bogatiji Afganistanci priušte si i bogati voćni sok od lokalnog voća. Najukusniji su sok od manga s dodatkom domaćeg jogurta, mlijeka i začina kao i sok od svježe cijeđenih sjemenki nara. Popularni su i sok od dinje i sok od šećerne trske, ali su vrlo slatki i nalikuju više desertu nego osvježavajućem napitku.

Iako je alkohol šerijatskim zakonom strogo zabranjen, snalažljivi Afganistanci mlađe generacije alkohol dobivaju ilegalnim putem. Tako u poznatoj ulici s trgovinama Flower street, možete “ispod tezge” dobiti skoro sve vrste alkoholnih pića, od skupocjenog viskija do običnog piva. Iako je Afganistan zemlja iznimno bogata slasnim, sočnim grožđem, domaćih vina nema na policama trgovina, iako se priča da se u Estalifu još uvijek ilegalno proizvodi. Kabulska vinarija, koja je bila poznata po slatkom bijelom vinu koje se po basnoslovnim cijenama još može nabaviti, više ne postoji. Na žalost, skupocjene buteljke su toliko rijetke da ni usprkos svom trudu do nje nismo uspjeli doći. Iako smo je vidjeli, ali se vlasnik nije htio od nje odvojiti.

Mazar-e-Sharif je i centar proizvodnje hašiša (koji se dobiva iz marijuane) te smo ovdje dobili i zapisali recept za mliječni napitak s hašišem koji se u Afganistanu češće pije, a rijeđe puši. Sirov, kemijski neobrađen hašiš koji Afganistanci nazivaju čars, kuhaju u mlijeku s orasima, bademima, pistacijama, pinjolima, te suhim marelicama i grožđicama, te konzumiraju u društvu umjesto alkohola koji je u islamu zabranjen (ne, nismo niti kupili niti probali ovu drogu).

U zemlji gdje vlada kronična nestašica vode, a temperature ljeti znaju doseći i do 50 stupnjeva, hladna voda postaje prava delikatesa. Prodavači leda i vode, ove dragocjene tekućine, najčešće su djeca koja si vodu koju prodaju rijetko mogu priuštiti. I dok oni malo napredniji trgovci prodaju vodu u plastičnim bocama od pola litra, oni koji su s poslom tek započeli prodaju vodu najčešće na čaše. Iz kanti ili prijenosnih hladnjaka zahvatit će malo dragocjene tekućine i s time isprati čašu od sline prethodnog gosta, da bi je zatim napunili do vrha i ponudili sljedećem. Čaša takve vode košta 10 afgana. Većina domaćinstava u Afganistanu nema tekuću vodu, zbog toga djeca pješače i po nekoliko kilometara do pumpe kako bi kući donijeli vodu za piće, kuhanje i pranje.

Kako se u Afganistanu konzumira isključivo čaj, kavu je gotovo nemoguće nabaviti. Tražili smo je po velikim trgovačkim centrima i po malim zabitim radnjicama. Bezuspješno.

I svi naši afganistanski susjedi Ehsan, Amin i Farid vidjeli su koliko žudimo za tim napitkom iako nisu nikako razumjeli zašto. Jedan dan, na naše veliko iznenađenje, Ehsan se ponudio da nam skuha kavu.

Iznenađeno smo pristali. Sjeli smo na terasu i čekali. Uskoro, Ehsan je došao s čajnikom i dvije šalice u rukama. Pitali smo ga želi li nam se pridružiti, ali odlučno je odbio. Afganistanci ne piju kavu. Bez nekih velikih sumnji, natočili smo si šalicu Ehsanove kave. Bila je žućkasta i prozirna. Kroz tekućinu si mogao vidjeti i dno šalice. Pitali smo ga kako ju je napravio, a on nam je pokazao staklenku instant-kave koju su Amin, Farid i Ehsan kupili specijalno za nas i objasnio: “Pa isto kao i čaj. Zar se ne priprema tako?”

Nismo ga htjeli razočarati. Svu kavu koju je skuhao smo i popili.

Sve fotografije: Samo Lah. Kliknite na jednu fotografiju u nizu te nju i ostale otvorite u punoj veličini.