Rajčica je danas definitivno jedna od najomiljenijih namirnica. Što bi bila planetarno rasprostranena pizza ili špagete bez rajčica? Zvana još i paradajz, pomidor, paradižnik, zlatna jabuka, tomat, jabučica te Solanum lycopersicum. Nahuatl (jezik Azteka) riječ xitomatl je bila korijen španjolskoj riječi tomate, koja se ustalila u raznim oblicima u nekoliko jezika. Iz talijanske je “zlatne jabuke” pomodoro nastao i naš pomidor.
Na svijetu postoji preko 10,000 vrsta rajčica, jestivih i nejestivih odnosno otrovnih: crvenih, žutih, zelenih, ljubičastih pa i bijelih, crnih i prugastih. Austrijski uzgajivač starih sorti rajčica Stekovics navodno čuva sjemenke preko 3000 vrsta rajčica.
Rajčica potječe iz srednje i južne Amerike a botanički gledano se radi o bobicama kojima je najbliži srodnik – krumpir. Iako se vode konstantne rasprave o tome je li rajčica povrće ili voće koje se jede poput povrća, odgovor bi bio – povrće. Danas se rajčice osim u svježem stanju u salati te kuhanu u umacima koristi i za juhe, variva, sokove pa i pekmeze a odlične su i sušene.
Rajčica se prvi put spominje 1548 godine u Italiji, no čini se da su dugo korištene samo u ukrasne svrhe. Pred kraj 17. stoljeća (odnosno nema ranijih dokumenata) je rajčica našla put i do lokalne kuhinje te se prvi put spominje u kuharici tiskanoj 1692. u Napulju. Istina, kuharica je prenosila isprobane španjolske recepte koje su Španjolci vjerojatno preuzeli od Asteka. Jer oni su se uzgojem rajčica navodno bavili već i u vremenu prije naše ere. Danas su iz Latinske Amerike među najpoznatijim jelima umaci Guacamole i Pico de Gallo (pijetlov kljun).
Rajčica sadrži između ostalog Lycopin koji ima antioxidativna svojstva te se smatra dobrom preventivom protiv raka.
Rajčice su bogate vitamitom A, C i B1, te kalcijem, fosforom i kalijem. Sok od rajčice snižava krvni pritisak te olakšava probavu jer potiče izlučivanje želučanih i crijevnih probavnih sokova. Preporučuje se za oboljele od gihta, reumatičnih oboljenja te srčanih i bubrežnih bolesti.
Tko još nije čuo za film Pohane zelene rajčice? Na jugu SAD su one specijalitet: kriške zelenih rajčica se pohaju uvaljane u kukuruzno brašno. Vrlo ukusna stvar. U našim se krajevima najčešće koriste za kiseljenje (turšija) i pravi su specijalitet.
Zelene je rajčice potrebno termički obraditi zbog tomatidina koji je poznat u krumpiru kao solanin. Alkaloid solanin je prirodni pesticid/fungicid, koji je za ljude otrovan. Nalazimo ga u svim dijelovima ovih biljaka, a posebno u listovima, cvjetovima i zelenim plodovima. Kod krumpira su opasne klice i kora gomolja.
Solanin nije termostabilan i možete ga uništiti kuhanjem ili pečenjem. Termički obrađene zelene rajčice ne predstavljaju problem i slobodno se može jesti ajvar i pekmez pripremljen s ovim rajčicama. U niskim dozama solanin izaziva primjerice suho ždrijelo i grebanje u grlu. Kod visokih doza simptomi počinju s glavoboljom i malaksalošću, a onda se javljaju grčevi, konfuzija i koma uz edem mozga, kako kod ljudi tako i kod životinja.
Zelene se rajčice obično beru u jesen, kad počnu kiše i kad dozrijevanje više nije izgledno.
Ovogodišnja se sezona rajčica bliži kraju pa predlažemo da ju dobro iskoristite te pripremite ponešto i za zimnicu. Ima li što ukusnije od domaćeg soka od rajčica ili kečapa?
U slast!
