Vinska priča: Giancarlo Zigante

GIANCARLO ZIGANTE – Uvijek sam od ničeg znao napraviti nešto!

 

Prošlo je već 16 godina od dana kad je Giancarlo Zigante s kujicom Dianom 2. studenoga 1999. godine u Motovunskoj šumi nabasao na tuber težak 1.310 grama. Od tada nije prošla nijedna noć, a da Giancarlo prije spavanja nije barem malo pomislio na događaj koji mu je stubokom promijenio život. Ruku na srce, taj rekordni bijeli tartuf Giancarlo nikada nije ni prodavao pa da se kasnije mogao pohvaliti da je na njemu zaradio milijune. Štoviše, on je taj tartuf izrezan u šnite poslužio na večeri za sto uzvanika na kojoj se javno pohvalio veličinom svoje rekordne gomoljike, a koju je i Guinness ovjekovječio u svojoj knjizi svakojakih dostignuća. Trajno prisjećanje na taj kapitalni ulov priziva i brončani kalup rekordnog tartufa na ulazu u Giancarlov restoran Zigante u Livadama. Legendarni montipajtonovac Micheal Palin repliku tartufa je tijekom snimanja putopisnog serijala “Nova Europa” bio nazvao “napuhanim mozgom”.

“Za razliku od mnogih koji, nažalost, od nešto nisu nikad napravil ništa, ja sam uvijek znao od ništa napraviti – nešto! I za taj tartuf, s kojim me danas svi poistovjećuju, govori se kao da mi je pao s neba. Nitko niti da pomisli da je za sve što je uslijedilo poslije pronalaska tog tartufa trebalo imati i neku ideju, priča Giancarlo Zigante, najpoznatiji istarski tartufar.

A Giancarlu uistinu nije manjkalo ideja, bilo ih je toliko da je vrlo brzo nakon toga njegovo ime postalo istoznačnica istarskom tartufu! Stoga ne čudi što ulov gigantskog tartufa Giancarlo sanja svake noći. Nije neobično što u tom kontekstu Giancarlo ne zaboravlja kujicu Dianu, njemačkog ptičara kojeg je za perfektni njuh nagradio svim kruhom kojeg je tada ponio sa sobom u Motovunsku šumu. Ali, ne zaboravlja također ni poentera Bika, dugodlakog engleskog ptičara Buffa, njemačke ptičare Tarzana, Janu, Zaru, Žikija… Giancarlo zna i danas imenovati svakog psa s kojim je išao u lov na tartufe posljednjih 42 godine!

“Naravno da pronalazak rekordnog tartufa ne mogu zaboraviti sve i da hoću, jer poslije toga puno stvari se promijenilo. Međutim, realno gledajući, odlazak u šumu taj dan izgledao je kao brojni odlasci u šumu ranije, ali i kasnije. Na tartuf smo naišli slučajno na mjestu kojim smo ranije sto puta prošli! Isto mi se bilo dogodilo da sam tri dana išao u šumu u tartufe i nisam ukupno pronašao više od 150 grama. Četvrti dan nije mi se ni dalo ići, no krenuo sam, malo zastajao, ali ništa, ništa i ništa. U 7 ujutro psi iskočiše iz auta i odmah nađoh tartufa od 250 grama. Nisam stao do kasno poslijepodne. Taj dan sam završio sa 4 kg tartufa!!! Sjećam se i jednog dana 1982. godine, od 1 sat iza ponoći do poslijepodne sam pronašao više od 6 kilograma tartufa,” priča Giancarlo Zigante, najveći izvoznik tartufa u SAD.

Golemi tartuf je Giancarlu bio onaj okidač čijim povlačenjem su se počeli ostvarivati svi snovi o kojima je dugo maštao. A snova je bilo napretek i svi su se svodili na proizvodnju nečega čime će pokoriti svijet. Nečega njegovih ruku djelo!

Kad je imao svoju radionicu za alatničarstvo u Kostanjici, na brdu između Motovuna i Grožnjana, u kući koju danas pretvara u svoju rezidenciju s vinarijom u podrumskim prostorijama, Giancarlo je radio kalupe za proizvodnju lijekova farmaceutskim tvornicama poput Plive,Krke, Leka… Želio je tada proizvesti neki vlastiti stroj, makar to bila i karijola, no nije išao dalje od ljevaka, pištolja za fungiranje…, i to u malim količinama. Obilazio je sajmove, družio se s inovatorima i uvijek imao na umu da “i onaj koji proizvodi aute morao je krenuti od nečega”! Nije odustajao, znao je da je stručnjak u poslu kojim se bavi. No, s ratom su prestale narudžbe, granice su se zatvorile. Neki bi rekli – nije svako zlo za zlo. Jer, Giancarlo se tada u potpunosti posvetio tartufarstvu.

“Tartufima sam se bavio i ranije, ali nekako sam sve htio raditi u isto vrijeme – i vaditi tartufe i alatničarstvo i tvornicu. Tartufi su mi oduvijek bili u krvi. Vremenom su se sve te aktivnosti reducirale i sve je ostalo samo na tartufima. Za nekoga tko prethodnih 20 godina nije izlazio iz šume tijekom sezona lova na tartufe to je bila i najlogičnija odluka,” priča Giancarlo Zigante.

I onda mu se poslije nekoliko godina ukazala gromada od tartufa. Uslijedile su poslovne odluke koje su Giancarla ustoličile na pijedestal nekrunjenog kralja tartufa. Otvara prvu trgovinu tartufima u Livadama, a vrlo brzo nakon toga pokreće restoran, naravno – u Livadama, koji, predvođen kuharsko-sommelijerskim dvojcem Damir Modrušan – Emil Perdec, zauzima čelno mjesto istarske gastro scene.

“Trgovinom sam konačno htio svježe tartufe učiniti dostupnim svima. A uz njih sam nudio i istarska ulja i vina. Neki istarski vinari u početku uopće nisu razumjeli o čemu se tu radi. A kad sam shvatio da oni koji žele jesti tartufe nemaju nigdje takvu mogućnost, odlučio sam otvoriti restoran u kojem će gosti na stolu moći vidjeti tartuf kojim će ga konobar poslužiti. Onda sam vidio da je restoran potreban i izvan sezone tartufa, da uz dobar tartuf ide i dobro vino te se u mom restoranu uvijek mogla zrcaliti najbolja istarska vinska ponuda. Naš kuhar Damir Modrušan i vrhunska posluga već sad su na razini onoga što hoćemo dosegnuti – Michelinovu zvjezdicu! Ali, za to moramo još neke stvari unaprijediti… To je san i mene i moje djece i uradit ćemo i uložiti sve što bude potrebno da dosegnemo taj status,” priča Giancarlo Zigante.

Prije četiri godine krenuo je s Danima Zigante tartufa, gastro događajem koji se proširio na pet vikenda od kraja rujna do početka studenog. I ne misli stati na tome, namjerava platiti koncesiju na trodnevni Toberfest te tako i doslovno cijelu priču s istarskim tartufima držati u svojim rukama.

“Za razliku od mnogih koji neprestano skraćuju vrijeme festivala, odlučio sam postupiti potpuno drukčije. Kod mene svečanost u slavu tartufa traje sve dulje. Nisam bezveze toliko ulagao u infrastrukturu u Livadama da bi to sada stajalo neiskorišteno i da bi radio neke karavanske sajmove svaki put u drugom mjestu. Ne, rekao sam da će Livade biti središte tartufa i tako jest,” priča Giancarlo Zigante.

Za njega je sve više vrijedila uzrečica da mu se tartufi lijepe za ruke. Godišnja proizvodnja zatražila je nove uvjete, u Plovaniji je niknula nova tvornica u kojoj se prerađuju tone tartufa godišnje. No, umjesto da stane i počne uživati u plodovima uspjeha, pokrenuo je paralelno još dvije priče – maslinovo ulje i vino.

“Usporedno priči o tartufima sve više je rasla fascinacija maslinovim uljem i vinom, pogotovo kad sam otvorio restoran u Livadama. Uvidjeo sam da nešto nedostaje i počeo sam prvo s uljima, a sad, evo, i s vinima. Uskoro ću, tako, konačno ostvariti davnu želju – imati vlastito vino! Nije to bilo jednostavno ostvariti, trebalo je pronaći i kupiti teren, jer vlastitu zemlju nisam imao. U nabavku terena sam krenuo prije 12-13 godina kupujući zemljište za sadnju maslina, da bi prve loze počeo saditi tek prije 3-4 godine. Podrum će biti u Kostanjici, tamo sam kupio lijepe terene za koje sam potrošio puno para. Nije mi žao nijedne kune, jer veliko mi je zadovoljstvo kad znate da je to vaše. Prošle godine sam imao prvu berbu malvazije i terana i više sam nego zadovoljan. Moje je samo da proizvodim vino najviše kvalitete! Evo, nedavno sam bio u New Yorku i naš Istrijan, koji tamo ima pet restorana, Milan Licul, zaželio je odmah sve otkupiti i plasirati kroz svoje restorane!!! Trenutno svojih i u najmu imam oko 15.000 loza i 1.600 maslina,” priča Giancarlo Zigante.

Nekadašnje snove o vlastitom stroju kojim će pokoriti svijet zamijenio je maštanjem o najboljem maslinovom ulju na svijetu koje će dolaziti iz njegova maslinika. Vrlo brzo mu se to i ostvarilo. Flos Olei je njegovo ekstradjevičansko maslinovo ulje od istarske bjelice proglasio najbolje biološki proizvedenim maslinovim uljem.

“To su veliki rezultati u maslinarstvu, želim ih ponoviti i s vinima,” već je Giancarlo Zigante najavio svoj sljedeći cilj.

I obećava – neće raditi vino s tartufima! Premda mu se prije nekoliko godina dogodilo da je u istom podrumu držao bačvicu nekog vina koje je od otkupljenog grožđa napravio za svoj gušt te komoru s tartufima. Vino je u potpunosti bilo dobilo miris tartufa! Giancarlo je ozbiljno shvatio svoju novu zadaću. Sve više i češće umjesto u restoranu može ga se vidjeti u vinogradu, blatnjavih cipela i prljavih ruku. Ne želi ništa prepustiti slučaju, nastoji sve nadzirati te vlastitim primjerom povući druge radnike.

“Još ne računam otići u mirovinu, osjećam se kao da mi je 20 godina! Jedino sam nestrpljiv, počinje me živcirati kad moram obaviti neke druge stvari, a vinograd me čeka! Cilj mi je napraviti jedan lijepi podrum s kvalitetnim vinima koje ću moći plasirati po vrhunskim restoranima i najboljim trgovinama. Količinski nisam zainteresiran za neke velike količine, zanima me samo da to bude najbolja kvaliteta,” priča Giancarlo Zigante.

 


Vaše ime (obavezno)

Vaš email (obavezno)

Predmet

Spam zaštita

ID slike

Vaša poruka

Upotrebom ovog kontakt obrasca prihvaćate pohranu i rukovanje Vašim podacima na ovoj web stranici.


Podijelite i na drugim društvenim mrežama:
author
Od Željko Garmaz
Marketing
Kategorije
Oglasi
Booking.com
Booking.com
Newsletter

Facebook
Putoholičari
Copyright © 2019 Okusi.eu | Web design & Development by: Endem
Okusi.eu izbornik