Gospodin Panadero (= kruhonoša), vozi bicikl ulicama Havane i prodaje kruh. “Pano, Paaaanoooo” u rano jutro. Bolju dobrodošlicu teško je zamisliti, ova scena posebno osvaja.

Promjenili smo novac u CUC (Cuban Convertible Peso, €1=CUC1,3) jer smo turisti i s tom valutom možemo kupovati. CUP je valuta za domaće stanovništvo. Havana je na prvi pogled šok jer je potpuna puprotnost od onoga što vidimo na fotografijama. 

Zgrade su stare i ruševne, a nekad žarke i vesele boje su sad već pomalo i umorne. Jučer je bio Dan Revolucije, ali još po gradu stoje transparenti i slike Fidela Castra. Prošli smo ulicama, kupili osnovno u trgovini. Izbor je ograničen, što smo i očekivali obzirom na uvozne restrikcije, ali imamo osnovno. Lisette, naš host u Casi Particular je divna, vrlo komunikativna obzirom da govori vrlo malo engleskog, ali na sreću, mi govorimo španjolski. Često se pročita da Cubanci govore engleski. To baš i nije tako. Casas particulares su inače privatne kuće koje su prekrojene i licensirane za noćenja s doručkom (bed and breakfast).

Sveprisutni Che

Nakon doručka izlazimo iz Case, kuće u kojoj smo odsjeli, i krećemo u istraživanje grada. Kamo god, samo idemo. Vruće je, ali ugodno. Nailazimo na lokalce koji ulaze i izlaze iz kuća susjeda kao da su njihove vlastite. Ne zaključava se, što smo osjetili kad nam je u Casi u jednom trenutku bilo 9 nepoznatih ljudi, sve odreda susjedi, prijatelji i obitelj domaćina.

Oldtimeri

Namjera nam je bila unajmiti auto i voziti se ulicama Havane. Naposlijetku smo odustali od retanja jer se ti auti često kvare i ostave ljude nasred ulice. Umjesto toga, rentali smo auto s vozačem na sat vremena. Provezao nas je kroz cijelu Havanu i zastao gdje god smo zamolili.

U to nam je vrijeme pričao o situaciji na Cubi, prijašnjoj i trenutnoj i, između ostalog, odveo nas na rijeku gdje stanovništvo afričkog podrijetla izvodi ritual prinošenja žrtve. Da ne bi bilo zabune, govorimo o kokoškama.

Umjesto 1 sata, vozili smo se s njim 2 sata i ostali krajnje zahvalni što je podijelio sve s nama. Pozdravili smo se i krenuli dalje ulicama Havane u potrazi za hranom. Našli smo mali skriveni restorančić koji je bio dio nečijeg stana, a stanari su uobičajeno boravili u svom domu. Divno! Nitko u tome nije vidio problem, nikome nije bilo sporno. Hrana na žalost nije bila baš dobra ali kubanska je kuhinja stvar ukusa. Najviše se konzumiraju grah, riža i voće. U pojedinim jelima je mango jedan od sastojaka a krumpira uvijek nedostaje.

Havana i Hemingway

Biti u Havani i ne svratiti u Bodeguita del Medio i Floriditu nije moguće. U njima je pisac Ernest Hemingway bio česti posjetitelj. Za Hemingwaya je Kuba bila drugi dom a njegova Finca Vigia bila je mjesto na kojem je napisao «Starac i more», roman za koji je nagrađen Nobelovom nagradom. Upravo je Hemingway proslavio koktel Mojito i poznate su njegove riječi «My Mojito in La Bodeguita. My Daiquiry in La Floridita.» Znači Mojito je pio u jednom a daiquiri u drugom baru. Treći bar u kojem je pio (i opijao se) Hemingway je Dos Hermanos a njega smo ostavili za koji drugi put.

Bodeguita del Medio u kojoj je Hemingway pio Mojito

Plantaže i špilje

Nakon Havane, krenuli smo za Vinales, na sjeverozapad, koji je poznat po kućama veselih boja. Jahanje konja i zanimljiv posjet plantažama kave i duhana. I ovdje je korisno znati španjolski jer vodič nije govorio engleski. Vrijedna posjeta je i špilja Cueva del Indio koja je dio Nacionalnog Parka, a dio se prolazi čamcem. U blizini se nalazi i Caverna de Santo Tomas, najveći podzemni sistem špilja. Poznata je još i špilja Cueva de Jose Miguel a u jednoj se nalazi i noćni klub. Ove su špilje nekoć bile sklonište za odbjegle robove.

Kolonijalna Kuba

Nepregledne plantaže

Do Trinidada u centralnoj Kubi, smo se odlučili voziti s Taxi Collectivo, prijevozno sredstvo kojim se lokalno stanovništvo najčešće služi i koje je u privatnom vlasništvu. Naš domaćin u Vinalesu je preuzeo brigu oko organizacije prijevoza i nakon 7 sati vožnje i nekoliko stanica, stigli smo na cilj.

U prekrasnom se Trinidadu (Villa De la Santisima Trinidad = grad najsvetijeg Trojstva) teško odlučiti odakle krenuti. Trinidad je poznat po svojem kolonijalnom starom gradu i kamenom popločenim ulicama. Grad je do 18. stoljeća živio od šverca a svoj izgled dobrostojećeg grada zahvaljuje šećeru i trgovini robljem. Do sredine 19. stoljeća, Trinidad je bio jedan od najznačajnijih centara proizvodnje šećera na Kubi. Jedna od najvećih atrakcija je Plaza Mayor (glavni trg). Ojačani sveprisutnim Mojitom, završili smo na stepenicama Kuće glazbe, Casa de la Musica. Navečer ovdje sviraju lokani bendovi i pleše se salsa. Glazba pokreće i teško je ostati miran. Svira se i pleše do kasno u noć – sve na otvorenom. Jedeš, piješ, plešeš. Definitivno vrijedi ponovne posjete. U lutanju Trinidadom srećemo mladu ženu, reče da je trudna i upitala imamo li odjeće za pokloniti. Ne novaca, samo odjeće. Naravno, našlo se ponešto! Odlazimo na Cayo Guillermo, jedan od mnogobrojnih otoka na sjeveru Kube (koje također spominje Hemingway) a koji je zajedno s Cazo Coco i Cayo Paredon Grande povezan s kopnom preko 17 km duge brane. Otoci su rezervirani za turiste i na ulazu se kontroliraju putovnice, baš kao i na plažama ljetovališta Varadero. Nema airbnb-a pa odsjedamo u hotelu. Ležaljka i sunce. Kokos. Kupanje. Duge pješčane plaže i koraljna hrid. Flamingos.

Kubanci su snalažljivi, toliko im toga nedostaje ali iskoriste najbolje što imaju u danoj situaciji. Skromni su i punog srca. Pametni i topli.

Više fotografija s Kube u Slikovnici.

Tekst i fotografije: Željka Palijan